Intervju: Prof. dr. Husnija Kamberović, historičar

Nije Jugoslavija bila vječiti bolesnik

Razgovarala: Edina Kamenica | 2. novembar 2018.

- Koliko stoji tvrdnja da je ova, 2018., godina važnog jubileja - sto godina od nastanka Jugoslavije, bez obzira na to što te države više nema?

Jugoslavija je kao država postojala od 1918. do 1992. i tokom svoje historije prolazila je kroz različite forme, a to što je nestala sa historijske scene ne znači se ne treba sjećati njenog početka. Da bi se razumio osnovni historijski smisao postojanja Jugoslavije, neophodno je gledati na njeno postojanje u cjelini, a ne davati ocjene samo na temelju tragedija koje su pratile njen nestanak. Jugoslavenska džava je nastala prije stotinu godinu, na koncu Prvog svjetskog rata i to je historijska činjenica o kojoj mi možemo imati različito mišljenje, ali se to ne može izbrisati iz povijesti. Je li to jubilej? Pa, naravno da jeste, ali to ne znači da se u jubilarnoj godini ne treba kritički osvrtati na taj važan događaj. Lažno je uvjerenje da se obilježavanjem godišnjica nešto mora svečano slaviti, ali je kritičko sagledavanje historije Jugoslavije danas je potrebnije nego ikad.

- Shvata li se, pa i na Balkanu, važnost tog jubileja? U kojim sredinama više, u kojim manje? Da li Vas neke sredine u tom smislu iznenađuju?

Činjenica da je Jugoslavija nestala određuje i naš savremeni odnos prema datumu njenog nastanka. U doba socijalizma, kada se obilježavao 29. novembar, nije bilo nikakvih javnih manifestacija povodom 1. decembra, pa, naravno, ne treba ih očekivati niti danas. No, u to doba su organizirani naučni skupovi, objavljivane naučne knjige, zbirke dokumenata i zbornici radova. Danas je malo drugačije, ali se opet ne može izbjeći činjenica da je 1. decembra stvorena jugoslavenska država i da je ta država, uz određene promjene svoga karaktera, postojala duže od sedam decenija.

Na Balkanu se, koliko ja znam, nigdje neće održati neki veliki naučni skup tim povodom. U gotovo svim postjugoslavenskim zemljama, kada je u pitanju gledanje na stvaranje Jugoslavije, stvari se postavljaju u posve drugačiji kontekst. Tako se, na primjer, u Puli organizira manifestacija pod naslovom „1918. – 2018.: stoljeće od raspada Monarhije“, kako se čak ne bi uopće spomenula riječ Jugoslavija. Slično je bilo i u Zagrebu, gdje je održan skup historičara iz Hrvatske i Slovenije, ali se on više fokusirao ne na stvaranje Jugoslavije nego opet na raspad Monarhije, a cilj je opet bio izbjeći razgovor o stvaranju Jugoslavije, kao da je u pitanju neka kuga. U Beogradu je grupa aktivnih historičara okupljenih oko Centra za jugoslovenske studije, tokom gotovo čitave 2018. organizirala tribine u Domu omladine o raznim temama iz jugoslavenske historije, ali se ni oni nisu fokusirali samo na stvaranje Jugoslavije. Osim toga, u Beogradu se priprema i naučni skup u organizaciji SANU, ali je on isuviše etnocentrički postavljen i ne znamo da li će saopćenja na tom skupu biti u skladu sa onim što je stvaranje Jugoslavije 1918. doista značilo. U Sarajevu je ljetos Udruženje za modernu historiju, u okviru „History Festa“, organiziralo jedan panel o godišnjici stvaranja Jugoslavije. Dio je to međunarodnog projekta koji se realizira na Univerzitetu Humbold pod naslovom Das Jubiliäumsjahr 2018 in der historischen und gesellschaftlichen Debatte. Dakle, doista je 2018. jubilarna. Šteta što se neće nigdje održati jedan veliki naučni skup historičara iz svih postjugoslavenskih zemalja tim povodom. Mi smo, pripremajući jednu konferenciju u Sarajevu 2014. o početku Prvog svjetskog rata imali ideju da okupimo historičare iz svih postjugoslavenskih zemalja 2014. u Sarajevu, a da 2018. zajednički organiziramo konferenciju o stvaranju Jugoslavije u Beogradu i da iz različitih perspektiva i sa različitih pozicija diskutiramo o temama iz naše zajedničke povijesti. Ali, 2014. smo to samo djelimično postigli, a nisam primijetio da je bilo nekih pokušaja da se zajednički napravi jedna konferencija 2018. godine. Mislim da je to šteta. Zajednički, međutim, neki historičari pokušavaju raditi izvan oficijelnih naučnih institucija. Tako se, na primjer, u okviru jednog projekta Ko je prvi počeo, kojeg uz blisku saradnju s forum ZFD Srbija, realizira udruženje Krokodil u Beogradu, okupila jedna grupa historičara iz svih postjugoslavenskih zemalja, koja je ove godine imala dvije konferencije i jednu ljetnu školu sa doktorantima i magistrantima posvećene stogodišnjici stvaranja Jugoslavije i različitim interpretacijama tog događaja u historiografiji i udžbenicima historije u postjugoslavenskim zemljama. I to bi bilo sve!

- U čemu se, možda, najviše griješi kada se zauzima stav spram tih godišnjica? Koliko se , dakle, vodi računa o okolnostima pod kojima je nastala ta država?

Svaki razgovor o Jugoslaviji, pa tako i priča o njenom stvaranju, predstavlja se kao pokušaj obnove Jugoslavije, koja se nameće kao bauk koji ponovo prijeti da nas proguta, a zapravo je ona kao država prošlost. Ali ta prošlost nije izbrisana. Jedna grupa historičara iz postjugoslavenskih zemalja je nekoliko godina, u okviru jednog projekta na Univerzitetu Humbold, radila na projektu o različitim reprezentacijama Jugoslavije. Čitavim projektom je rukovodio profesor Hannes Grandits i na kraju je zaključak bio da, bez obzira što je Jugoslavija nestala, mnoge stvari u kulturi, kuhinji, muzici i tako dalje su preživjele, s napomenom da su ponekad samo drugačije nazvane. Slično je bilo i sa projektom koji se realizirao u okviru Helsinškog odbora za ljudska prava u Beogradu, čiji je rezultat knjiga Jugoslavija u historijskoj perspektivi i jako dobar internet portal.

- Šta je bilo odlučujuće za njen nastanak? Koliko su se, u proteklih sto godina, mijenjala objašnjenja za taj nastanak? Da li je bilo toga u zvaničnim historiografijama?

Historiografije su prolazile kroz različite faze, ali još uvijek postoje barem dvije struje kada je u pitanju interpretacija stvaranja Jugoslavije: po jednima, to je dan kada je ostvaren stoljetni san o ujedinjenju jugoslavenskih naroda, a po drugima to je najcrnji dan u historiji. Prvih je danas sve manje u javnom prostoru (pa i u nauci), a ovi drugi su sve agresivniji. Važno je razumjeti kontekst kraja Prvog svjetskog rata u kojem je došlo do rušenja do tada moćnih carstava, ali stvaranje Jugoslavije ne bi bilo moguće da nije postojala unutarnja dinamika među narodima koji su ušli u Jugoslaviju i određena saradnja političkih elita koje su na tome radile. Zabluda je da je do stvaranja Jugoslavija došlo isključivo voljom velikih sila, te da je riječ o vještačkoj tvorevini. Bez obzira na sve vanjske podsticaje, stvaranje Jugoslavije 1918. je ipak rezultat dugogodišnje saradnje, kulturne bliskosti, ali i interesa naroda koji su je stvorili. Kada je sredinom 1917. dr Anton Korošec došao u Sarajevo da lobira za jugoslavensko ujedinjenje susreo se i sa reis-ul-ulemom Džemaludinom ef. Čauševićem, koji se izjasnio u prilog stvaranja južnoslavenske države izajvivši: „Radite šta znate, ja ću pomoći svaki rad koji našem narodu donosi slobodu. Dosta mi je naše, turske i njemačke vlade.“

Današnje historiografije, koje su najvećim dijelom politizirane, su također podijeljene u ocjenama. Ako bismo prihvatili mišljenje da postoje zvanične historiografije (mada ja ne volim taj pojam), a mnogi pod time podrazumijevaju ono što se radi u okvirima državnih naučnih instituta, univerziteta i akademija nauka, onda bismo mogli reći da se svi odriču Jugoslavije. Na sreću, postoje razna udruženja dovoljno slobodnih i hrabrih historičara da historijskim činjenicama gledaju u oči i da ne dopuštaju falsificiranje činjenica kada je u pitanju historija Jugoslavije.

- Šta su bitne činjenice?

Činjenice su neumoljive: predstavnici Jugoslovenskog odbora, koga su činili politički predstavnici iz Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine, te Vlada Srbije su tokom Prvog svjetskog rata, pozivajući se i oslanjajući se na ranije političke i kulturne veze, pregovarali o stvaranju zajedničke države. Nakon niza mukotrpnih pregovora, došlo je 1. decembra 1918. do zvaničnog stvaranje jugoslavenske države. Treba imati u vidu činjenicu da je tada srpska vojska bila na strani vojnih pobjednika u ratu, ali i to da je bilo određenog nezadovoljstva, posebno u Hrvatskoj, načinom ujedinjenja i uređenjem nove države. Došlo je čak do određenih, doduše kratkotrajnih, nemira u Zagrebu, a u Crnoj Gori do snažnijeg oružanog otpora koji je trajao nekoliko godina, o čemu se u historiografiji jako puno pisalo (a profesor Šerbo Rastoder je čak objavio četiri velike knjige dokumenata o tome), ali to kod nas, posebno u BiH, nije toliko poznato na javnoj sceni.

- Spadate li među one koji korijene ove države nalaze još na Berlinskom kongresu 1878. godine? Slažete li se s mišljenjima da je Berlinski kongres izrodio i ratove od '92. do 95. godine?

Korijeni jugoslavenske države su mnogo dublji od Berlinskog kongresa, ali je taj kongres važan u historiji Evrope zbog prihvaćenog koncepta stvaranja monoetničkih država, što je otvorilo prostor da novostvorene države, koje nisu bile etnički čiste, posegnu za strategijom etničkog čišćenja radi stvaranja nacionalno čistih država. U ratovima 1990-ih mi smo najbolje osjetili šta znači etničko čišćenje.

- Šta su, dakle, posljedice Kongresa danas, ako mislite da ove postoje, naravno?

Neposredne posljedice Kongresa su priznanje državne nezavisnosti Srbije i Crne Gore, a Habsburška Monarhija je ušla u Bosnu i Hercegovinu i potisnula Osmansko Carstvo sa velikog dijela Balkana. U Balkanskim ratovima 1912. i 1913. Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka su faktički izbacile Osmanlije sa ostatka Balkana. Razaranje multietničkog Osmanskog Carstva, te širenje Habsburške Monarhije na jug, uz prihvaćeni princip za stvaranje nacionalnih država, ojačalo je balkanske nacionalizme i balkanske narode odvelo u nacionalističko ludilo. To je došlo glave Habsburškoj Monarhiji na koncu Prvog svjetskog rata, a na jednom dijelu tih ruševina izrasla je jugoslavenska država 1918. godine.

- Koliko su strane sile o njoj odlučivale u najbitnijem, ali i 'petljale' se, sve do danas?

Na Balkanu su se oduvijek prelamali interesi velikih sila koje su sebi uzimale za pravo da odlučuju o sudbinama malih naroda, ne zbog tih malih naroda nego zbog svojih interesa. Od početka one su imale utjecaja i na Jugoslaviju.

- Kroz nazive koje je mijenjala, i dobijala, moglo bi se, vjerujem, najviše reći o životu Jugoslavije? Koliko su ti nazivi bili odgovarajući, a koliko su bili samo 'vizija'?

Nazivi ne moraju uvijek biti u skladu sa suštinom. Jugoslavenska država se u početku nazivala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a od 1930. to je Kraljevina Jugoslavija. Kako je to nedavno zaključio jedan francuski naučnik, Xavier Bougarel, ta je država bila nešto između imperije i nacionalne države: Na jugu (Makedonija i Kosovo) provodila se asimilacija, odnosno politika nacionalne homogenizacije, slično kao u drugim nacionalnim državama Zapadne i Srednje Evrope, dok je u dijelovima koji su do tada bili dio Habsburške monarhije ostavljen prostor za afirmaciju nacionalnih identiteta, a ne nacionalnu asimilaciju, što je nastavak praksi iz doba Monarhije. Osim muslimana, koji su i sami u to doba više insistirali na očuvanja svog vjerskog identiteta, na ovim prostorima su se slobodno afirmirali srpski, hrvatski i slovenački nacionalni identitet. Od 1930. promovirano je jugoslavenstvo kao nacionalni identitet, ali to u razdoblju između dva svjetska rata nije polučilo velike rezultate i tu je paradoks jugoslavenske političke historije međuratnog razdoblja: umjesto jugoslavenske nacije konsolidirani su nacionalni identiteti Srba, Hrvata i Slovenaca. Poslije Drugog svjetskog rata stvari su se pomjerile u pravcu afirmacije i muslimanskog, makedonskog i crnogorskog nacionlanog identiteta u okvirima Jugoslavije. Kao nacionalni identitet jugoslavenstvo nije nikada zaživjelo, ali je jugoslavenstvo kao osjećaj pripadnosti jednoj državnoj zajednici bilo itekako prisutno, a međunacionalna saradnja (u politici, ali i u svakodnevnom životu, na radnom mjestu i u stambenim kvartovima) bila je na visokom nivou sve do konca 1980-ih godina. Nije to sve bila laž, kako se danas pokušava predstaviti, i nije se ta solidarnost održavala samo pod političkim pritiskom, kako bi neki danas to željeli predstaviti.

- Nabrojte smrtne 'bolesti, iz kojih se država izvlačila uspješno, dok nije došao kraj?

Nije Jugoslavija bila vječiti bolesnik. Zapravo, kao država, ona je trajala otprilike kao jedan ljudski život i u tom smislu kao da je prošla kroz sve faze kroz koje prolazi čovjek: preležala je uobičajene dječije bolesti, stasala sredinom 20. stoljeća, bila snažna u zreloj dobi, ali ju je snaga izdala pod starost i na kraju je pokleknula, ne toliko zbog starosti koliko zbog toga što su je drugi gurnuli na rub ponora u koji se survala. Bilo je u njoj snage da još živi. Vjerujem da su u pravu oni koji kažu da se narodi koji su dugo živjeli skupa u Jugoslaviji, bez obzira na sličnosti u kulturi i zajedničke interese, nisu u cijelosti razumjeli. Ali nisu u pravu oni koji kažu da je to nerazumijevanje bilo apsolutno prisutno i u čitavoj historiji Jugoslavije. Razdoblja sreće nisu bila mala u Jugoslaviji, ali je očito da ona nisu bila dovoljna da njene narode održe na okupu.

- Koji dio tog života je, po Vama, bio državotvorno najvažniji, u kojem dijelu se živjelo najljepše, najlagodnije? Po čemu će, na nekoj mapi svijeta, Jugoslavija najviše biti zapamćena?

Mi ne znamo kako bi se narodi koji su činili Jugoslaviju razvijali da nije bilo te države, ali je činjenica da su svi narodi u Jugoslaviji prošli kroz razdoblja emancipacije, a sve historijske pokrajine koje su činile dio Jugoslavije, a sada su posve nezavisne države, prošle su kroz razdoblja modernizacije. Do 1918. sve su to bile evropske periferije, a Jugoslavija je bila važan faktor svjetske historije, posebno nakon raskida sa Staljinom 1948. godine. Sigurno je jugoslavenska vanjska politika nešto što će se još dugo proučavati kao pozitivan primjer. Ali je i unutarnja modernizacija društva znatno uznapredovala. Bilo je slabosti, ali je ipak početkom 1970-ih Jugslavija pronašla blagostanje.

- Pojedinci tvrde da je Jugoslavija, najviše zahvaljujući Titovoj politici, bila i jedna od svjetskih sila? Kako Vi gledate na 'Titovo doba'? Koje su Titove greške najveće, a koji su potezi bili najmudriji?

Danas mnogi samo kritiziraju to „Titovo doba“, a mnogi nekritički hvale. Činjenica je da je u tom razdoblju Jugoslavija prošla kroz snažno modernizacijsko razdoblje, te da su tada istodobno afirmirani i jugoslavenska državna ideja, nacionalni ideniteti, društvo ubrzano grabilo ka industrijalizaciji i modernizaciji, a na vanjskopolitičkom planu Jugoslavija je stasala u važnog igrača u svjetskoj politici. Nije Jugoslavija nikada bila velika sila, poput SAD, Engleske ili Njemačke, ali je bila važan i utjecajan faktor u svjetskoj politici. Tito je držao Jugoslaviju na okupu otvarajući prostor i za realizaciju različitih, parcijalnih interesa. U „Titovo doba“ Muslimani, Makedonci i Crnogorci su završili proces afirmacije svojih nacionalnih identiteta i stekli jednak status sa već ranije zaokruženim nacionalnim identitetima Srba, Hrvata i Slovenaca, Albanci su prošli kroz razdoblje emancipacije, ostale nacionalne manjine su se također afirmirale. Zapravo, mada to danas djeluje gotovo bogohulno, mislim da je Titova nacionalna politika najbolji i najprepoznatljiviji znak njegovoga doba. Uprkos početnim greškama, posebno prema Muslimanima, ta politika se početkom 1960-ih vratila u okvire realpolitike, a afirmacija nacionalnih identiteta je otvarala perspektivu čuvanja i razvoja Jugoslavije. A kada su u pitanju greške – najlakše je biti general poslije bitke! Ipak, mislim da se u Titovo doba u Jugoslaviji nije uspjela izgraditi politička kultura i politički sistem koji bi mogao biti sposoban da izdrži krizne pritiske iznutra i spolja.

- Neki misle da je 'smrt' Jugoslavije mogla biti izbjegnuta, koji je to bio događaj, u kojem su 'kola' krenula nizbrdo, nezaustavljivo nizbrdo? Šta ju je dotuklo?

Nacionalizam je dotukao Jugoslaviju, a međunarodne okolnosti su to ubrzale. Iako je kriza počela u vrijeme najvećeg uspona Jugoslavije (dakle krajem 1960-ih i početkom 1970-ih), sve se počelo urušavati poslije Titove smrti, kada je nacionalizam izbio na površinu i unutar vladajućih političkih struktura. Tito je sve to držao pod kontrolom, ali poslije 1980. sve se srušilo. Kriza na Kosovu, koja je generirala druge nacionalizme, bila je posljednji udarac koji je Jugoslaviju survao u bezdan.

- Ima li osnova za tvrdnju da je BiH u životu Jugoslavije mogla bolje/gore proći? Kada je, spram BiH, u jugoslovenskoj zajednici, napravljena katastrofalna greška? Kako se ova mogla izbjeći? Da li je?

Bosna i Hercegovina je u Jugoslaviji doživjela najveći modernizacijski pomak, mada to mnogi danas žele zaboraviti ili čak negirati. Ali, i tu treba imati u vidu historijski hod: u razdoblju između dva svjetska rata, Bosna i Hercegovina je bila marginalizirana u Jugoslaviji i ostala je izvan svih razvojnih procesa. Od svih gradova, jedino je donekle Banja Luka doživjela blagi napredak, dok je sve ostalo zaostajalo. Sarajevo je bio „zaboravljeni grad“, kako je to zapisao Robert Donia. Ali, poslije Drugog svjetskog rata stvari se mijenjaju, Bosna je razvijala svoju industriju, kulturu, gradila svoj identitet. Nije ni tada sve išlo podjednako dobro u svim dijelovima Bosne i Hercegovine: sve do sredine 1960-ih zapadna Hercegovina je bila marginalizirana, Hrvati iz tih krajeva su nosili hipoteku ustaštva, zapostavljani u razvoju, muslimanina nije bio priznat nacionalni status nego su tretirani kao vjerska zajednica, i slično. Međutim, poslije 1966. otvorene su nove perspektive, ubrzavan je proces izgradnje bosanskohercegovačkog političkog identiteta, koji nije negirao zasebne nacionalne identitete u BiH i nije negirao Jugoslaviju kao državu. Nije se to odvijalo bez otpora u drugim dijelovima Jugoslavije, ne samo unutar nacionalističkih krugova nego i unutar vladajućih struktura. Bosna i Hercegovina je bila izložena raznim pritiscima, a njeno rukovodstvo je bilo predmet intriga. Mislim da je jedinstveni nastup bosanskohercegovačke elite u odnosima prema ostalima u Jugoslaviji bio presudan za stabilnost Bosne i Hercegovine. Kada je to jedinstvo puklo (a to se moglo nazrijeti već sredinom 1970-ih, ali je postalo sasvim jasno krajem 1980-ih) – bio je to strašan lom kojemu smo svi svjedočili.

- Zbog čega bi, da li bi?, današnji stanovnici BiH takođe trebali razmišljati o ovih 100 godina kao o važnom jubileju? Koliko je odnos prema poruci, i tekovinama, i duhu Zavnobiha bio poštovan u Jugoslaviji? Ko je taj duh najviše izdao?

Stvaranje Jugoslavije 1918. nije ugrađeno u kulturu sjećanja niti u Bosni i Hercegovini niti u drugim postjugoslavenskim zemljama, tako da ni danas nema nekog posebno razloga da se to javno manifestira niti obilježava, ali to ne znači da historičari o tome ne trebaju govoriti i objasniti hod koji smo prošli u proteklom stoljeću. S druge strane, ima puno razloga da u Bosni i Hercegovini ljudi razmišljaju o ZAVNOBiH-u, iz prostog razloga što bi formula uređenja Bosne i Hercegovine koja je tada promovirana mogla biti dobra za rješavanje krize s kojom se danas suočavamo. Naravno, to je moguće pod pretpostavkom da svi želimo dalje graditi Bosnu i Hercegovinu kao zaseban politički i državni identitet. Principi nedjeljivosti teritorija i ravnopravnosti naroda i građana su pretpostavka života Bosne i Hercegovine kao države.

- Vrijeme gradi i razgrađuje, donosi nove činjenice, baca novo svjetlo. Šta je, u tom smislu, Vas najviše iznenadilo u odnosu na novija historiografska otkrića? Koliko je Jugoslavija danas zanimljiva za istraživanje? Koja je najveća zabluda, a koja živi?

Jugoslavija je i danas predmet ozbiljnih historiografskih istraživanja, ali je činjenica, na primjer, da mi na našim univerzitetima historiju Jugoslavije proučavamo u okviru historije jugoistočne Evrope (jedino u Srbiji i Crnoj Gori na univerzitetima još uvijek postoji predmet Istorija Jugoslavije). Uprkos tome, u historiografijama nastaju kvalitetni radovi o raznim temama historije Jugoslavije (kultura, svakodnevnica, međunarodni odnosi, pogledi na Jugoslaviju iz raznih nacionalnih perspektiva...). Zabluda, koju još uvijek njeguju starije generacije, je da je Jugoslavija bila idealno društvo, ali je taj državni okvir bio prihvatljiv za većinu. Kada je nacionalizam nadvladao, a međunarodni kontekst se promijenio, počeo je otkucavati smrtni sat za Jugoslaviju.

- Nakon otvaranja arhiva, da li su se promijenile Vaše percepcije nekih događaja i nekih ličnosti?

Sada su gotovo svi dokumenti dostupni o historiji Jugoslavije (jedino su arhive Službe državne bezbjednosti samo djelimično na raspolaganju istraživačima). Sasvim je normalno da novi dokumenti otvaraju i nove uvide u prošlost, pa i u historiju Jugoslavije. Nasilja na kraju Drugog svjetskog rata postaju ipak malo jasnija.

- Vi ste jednu od svojih knjiga posvetili Džemalu Bijediću. Mnogi tvrde da bi se u Jugoslaviji, u BiH, stvari drugačije odvijale da je Džema ostao živ? Vjerujete li u to da je ubijen? Kome je on mogao smetati?

Postoje različite verzije pogibije Džemala Bijedića, a široko je rašireno uvjerenje da je ubijen, s čime se ja ne slažem. Tačno je da je imao protivnika, ali to ne znači da je zbog toga i ubijen. On je bio omiljeni i uspješni jugoslavenski premijer. Ne znamo šta bi se desilo da je ostao živ.

- Kakvu ocjenu dajete bh. političarima u okvirima njihovog jugoslovenskog djelovanja?

Mnogi su uspijevali objedniti svoj nacionalni identitet, sa svojim bosanstvom i jugoslavenstvom. Kada je u pitanju razdoblje socijalističke Jugoslavije, bilo je tu sjajnih političara iz BiH, koji su jako puno doprinijeli afirmaciji Bosne i Hercegovine, ali i Jugoslavije. Rekao bih da su do onog trenutka do kada su nastupali jedinstveno bili odlični.

- Kako gledate na stav Latinke Perović, o kojem govori u svojoj posljednjoj knjizi, o tome da je pogrešno bilo akcentiranje politike u Jugoslaviji na srpsko-hrvatske nacionalne odnose?

Jugoslavija nisu samo srpsko-hrvatski nacionalni odnosi, ali su oni dominirali, posebno u Jugoslaviji između dva svjetska rata. Oni koji su Jugoslaviju doživljavali samo kroz prizmu srpsko-hrvatskih odnosa došli su glave toj državi.

- Tvrdi se i danas dai bi sve bilo drugačije da nije bilo Muslimana, s velikim M? Kako gledate na lutanja oko bošnjaštva? Može li ono ikada više značiti ono što je značilo u vrijeme kada su se, recimo, osobe izvan muslimanskog miljea tkao osjećale, i nazivale?

Pitanje je šta je bilo bošnjaštvo u 19. stoljeću. Mislim da to tada nije bio izraz nacionalnog identiteta nego teritorijalne pripadnosti, a to što se teritorijalni identitet nije uspio razviti u nacionalni identitet rezultat je povijesnih procesa koji su se odvijali u drugom pravcu. Na bošnjaštvo gledam kao na povijesni proces u kojem su stanovnici Bosne i Hercegovine razvili tri nacionalna identiteta, te je nominacija Muslimani tokom 1960-ih samo etapa u tom procesu, jednako kao srpstvo i hrvatstvo koncem 19. stoljeća. Suprotno od danas često prisutnih teza o tome da je muslimanstvo bilo podvala, ja mislim da je muslimanstvo iz 1960-ih omogućilo da se tokom 1990-ih definitivno afirmira bošnjaštvo.

- Molim Vas da prokomentarišete mišljenje da je BiH Jugoslavija u malom?

To mišljenje su zastupali bosanskohercegovački komunisti, i ono je bilo sredstvo u odbrani identiteta Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji. Danas, međutim, to ima sasvim drugu poruku, koja će argumentirati tezu da BiH ne može opstati.

- Vjerujete li u mogućnost da jednom, opet, neka zajednica udruži prostor bivše Jugoslavije?

Ne vjerujem da je moguće obnoviti Jugoslaviju kao državu, ali saradnja među postjugoslavenskim državama je nužnost.

- Poznato je da je historija učiteljica života, možemo li mi iz tog 'predmeta' dobiti pozitivnu ocjenu?

Pitanje je ko smo to „mi“. Rekao bih da mnogi pripadnici savremene vladajuće političke elite trebaju dodatni ispitni rok.

- Kako Vi pamtite Jugoslaviju, Vaši roditelji, Vaše dijete?

Vlastito pamćenje nije dobar saveznik za ocjenu u historijskoj nauci. Ali, kao čovjek, ja se sjećam svoje mladosti u Jugoslaviji, sjećam se očevih i djedovih priča o njihovim patnjama kroz koje su prolazili u Drugom svjetskom ratu kao pripadnici partizanskog pokreta, a moja djeca sada samo čitaju o tome da je nekada bila jedna dobra zemlja koja se zvala Jugoslavija, ali na čijem kraju je njihova sadašnja država, Bosna i Hercegovina, doživjela strašna razaranja i patnje.

- Jugoslavija je bila kolijevka mnogim važnim ličnostima. Bila bih vam veoma zahvalna ako biste napravili svoju listu od deset takvih pojedinaca, čiji značaj ne blijedi ni danas?

To je tačno, ali smo se mi potrudili da je danas teško navesti bilo koju ličnost koju nismo omalovažili. Ali svakako imamo velike naučnike, književnike i umjetnike sa impresivnim djelima.