Portret i tragedija Ante Markovića i poslednjih dana Jugoslavije

Memoari Jovana Vejnovića, savjetnika Ante Markovića, ili poraz ideala iz prvog reda

Dragan Markovina

Dugo nakon što je raspad Jugoslavije postao u dnevnopolitičkom smislu ili u širem fokusu javnosti zaboravljena tema, prepuštena tek zainteresiranim povjesničarima s jedne, te romantičnim jugonostalgičarima ili ostrašćenim antijugoslavenima s druge strane, pojavili su se nedavno u Zagrebu memoari Jovana Vejnovića, savjetnika za vanjsku politiku posljednjeg saveznog premijera Ante Markovića, uz Stipu Šuvara najtragičnije ličnosti iz procesa raspada partije i države. I moram priznati da dugo vremena nisam osjetio toliku duhovnu bliskost s nekim autorom i s temom kojom se bavi, odnosno s načinom na koji je tu temu obradio.

Jer bez obzira na to što je riječ o relativno kratkoj knjizi, sažetog reportažnog stila, radi se o temi koja je upadljivo izostala iz svih analiza raspada SFRJ, od poznate BBC-ijeve dokumentarne serije, do brojnih historiografskih i publicističkih radova, a to je pogled iznutra, i to iz prvog reda, od strane onih koji su politički, društveno pa i ljudski pregaženi i prekriženi u procesu raspada. No, još više, radi se o intimnoj drami čovjeka koji dolazi iz svijeta koji više ne postoji, niti će ikad više postojati, što je izravna posljedica onakvog kraja Jugoslavije.

I upravo s te strane, iako knjiga objektivno jeste zakašnjela i realno više ni na što konkretno ne može utjecati u novonastalim nacionalnim postjugoslavenskim državama i njihovim uglavnom uniformnim društvima, ona dolazi kao jedan od posljednjih tragova bivšeg svijeta koji zaslužuje biti sačuvan na svaki mogući način i na svakoj mogućoj platformi.

Konačno, to što je izdavač Vejnovićeve knjige Srpsko narodno vijeće u Zagrebu, kao relativno vidljiva, ali suštinski marginalna manjinska organizacija koja također ne uspijeva značajnije utjecati na društvene procese u Hrvatskoj, jeste i jedini logičan i jedini mogući izbor za objavu onoga iza čega Vejnović stoji.

Sad kad se taj srpski svijet u Hrvatskoj našao pred neumitnim odlaskom s povijesne pozornice, još je važnije suočiti se s time da je u kratkom periodu jugoslavenske socijalističke modernizacije postojao jedan sloj tih ljudi koji je tu priču iskreno prihvatio, jednako identitetski, kao i priliku da sebi osigura drukčiji život od onog koji je do tada bio jedini poznat, ostajući vjeran tom idealu socijalističkog i modernizacijskog jugoslavenstva do kraja. I bilo je tih ljudi i među običnim svijetom, ali od onih koji su igrali neku ulogu na javnoj i političkoj sceni, a dolazili su upravo iz grada nabijenog simboličkim značenjima svake vrste, dakle iz Knina i njegove krajine, samo su dvojica ostala do kraja vjerna ovoj priči, odlučivši ostati u Zagrebu i objaviti svoja svjedočanstva o svemu što ih je odredilo i što se događalo.

Jedan je Vojin Jelić, čiju je knjigu ‘Pogledaj svoje ruke’, u ediciji splitskog Feral Tribune-a malo tko pročitao, a drugi je Jovan Vejnović s ovom knjigom ‘Posljednji Jugoslaveni’, koja će izvjesno imati više čitalaca, ali opet nedovoljno s obzirom na ekskluzivnost teme kojom se bavi i s obzirom na informacije koje se u njoj nalaze.

Vejnovićevu knjigu možemo promatrati kroz četiri sloja priče. Prvi je kroz prizmu njegove osobne povijesti, familijarne priče i odrastanja u okolici Knina, čestog seljenja, studija u Sarajevu i Beogradu te pokušaja da se vrati u Knin i ostane živjeti i raditi u zavičaju. Drugi je onaj koji se odnosi na profesionalnu diplomatsku karijeru i autentičan prikaz funkcioniranja vanjskopolitičke službe Jugoslavije te njezinog statusa i ugleda u svijetu. Treći se odnosi na uglavnom politički, ali donekle i karakterni profil posljednjega saveznog premijera Ante Markovića, čovjeka koji je upravo zbog svoje tragičnosti i nedostatka ozbiljnijih studija o njemu postao neka vrsta mitske ličnosti. I konačno, četvrti i ujedno najzanimljiviji sloj knjige, u kojem ima čitav niz skica za portret brojnih aktera bitnih u zapletu jugoslavenske krize i užasa koji je uslijedio odnosi se na gotovo filmski prikaz raspada zemlje kojeg Vejnović promatra iz prvog reda.

Uvjetno bismo u knjizi mogli pronaći i peti sloj, a to je njegov lični pogled na sve što se događalo i na raspad Jugoslavije. To je pogled iskrenog Jugoslavena i čovjeka s ljevice koji je ostao šokiran nacionalističkom eksplozijom koja se dogodila i koji u analizi uzroka čitave priče drži poziciju kakvu drže autentični ljevičari, antinacionalisti iz Hrvatske. To jest njegovo adresiranje krivnje za rat najviše ide na adresu Slobodana Miloševića i vojnog vrha, s Veljkom Kadijevićevim na čelu, ali bez zaobilaženja značajnog udjela krivnje Milana Kučana i slovenske politike u cjelini, kao i naravno Franje Tuđmana i hrvatske politike.

Njegovo adresiranje krivnje za rat najviše ide na adresu Slobodana Miloševića i vojnog vrha, s Veljkom Kadijevićevim na čelu, ali bez zaobilaženja značajnog udjela krivnje Milana Kučana i slovenske politike u cjelini, kao i naravno Tuđmana i hrvatske politike.

I u svemu skupa ima toliko zanimljivih detalja, da bi nas njihovo nizanje odvelo do toga da barem petinu knjige treba prepričati, što nije moguće u formatu ovog teksta, ali najbitnije i najzanimljivije detalje ću ipak izdvojiti. Poput susreta Ante Markovića sa Sadamom Huseinom, na kojem je prisustvovao i Vejnović, kada su dobili financijsku i naftnu pomoć od Iraka, da bi odmah nakon sastanka gledali vijesti iz zemlje o nasilju na Maksimiru i neodigranoj utakmici između Dinama i Crvene zvezde, 13. maja 1990. godine.

Drugi zanimljiv detalj je izravni telefonski poziv američkog predsjednika Georga Busha, upućen Anti Markoviću, kada je pitao saveznog premijera što konkretno SAD mogu učiniti za Jugoslaviju i kasnije obećano ispunio, pri čemu je u svemu tome nemoguće zaobići način na koji je razgovor vođen. Budući da Ante Marković nije znao engleski jezik, Busheve rečenice iz njegovog ureda prevodila je kćerka Konstantina Fotića, posljednjeg ambasadora Kraljevine Jugoslavije u Washingtonu. No, u čitavoj toj sceni onaj detalj u kojem Bush pita kako je i što radi Budimir Lončar, koji u tom času sjedi u sobi i prisustvuje razgovoru, ne skrivajući zadovoljstvo zbog bliskosti s Bushem, apsolutno je filmski.

Štoviše, iz ovog razgovora se može doznati puno toga o Jugoslaviji, zemlji čiji posljednji savezni premijer, k tome čovjek koji je zasluženo uživao reputaciju modernizatora i reformatora zemlje, ne zna engleski jezik, a njen posljednji ministar vanjskih poslova uživa osobno povjerenje i poznanstvo američkog predsjednika.

Na ovom mjestu, prije nego nastavim s ostalim zanimljivim detaljima, zaustavit ću se na prikazu lika i karaktera Ante Markovića, čovjeka koji, po Vejnoviću, jeste imao zarazni optimizam, karizmu i nevjerovatnu radnu energiju, ali je istovremeno bio nezgodnog karaktera koji nije puno trpio savjete i primjedbe, ali je i najgore od svega, bio u potpunoj zabludi da će njegova ekonomska politika učiniti nacionalne pokrete i stranke i općenito nacionalizam u Jugoslaviji smiješnima i anakronima. To bi se možda u nekom drukčijem scenariju i dogodilo, da je Savezna vlada imala ikakvu realnu moć spram republika, ili da je barem imala jasnu podršku jedine preostale savezne institucije, a to je bila JNA.

No, kako nije postojalo ništa od navedenog, ono što se događalo u te niti dvije godine raspleta, bio je nadrealan proces u kojem savezna vlada vodi neku svoju politiku koja nema praktično nikakav utjecaj na stvarne političke procese i istovremeno s uglednom vanjskom politikom održava i dalje značajno poštovanje u međunarodnoj zajednici i, sve do početka rata, ima otvorenu podršku SAD-a i Europske zajednice, dok se istovremeno na terenu počinje događati rat.

Nadrealno stoga djeluje susret Ante Markovića (kojem Vejnović također prisustvuje) s francuskim predsjednikom Mitterandom, koji želi iskreno pomoći, svjestan da je Jugoslavija na rubu rata, dok mu Ante Marković priča o uspjesima svoje vlade.

U to ime, zanimljivi su i detalji s posljednjeg predratnog ljetovanja u Žuljani na Pelješcu gdje uočava prve ustaške sentimente i natpise, a potom odlazi u Knin i izravno prati tamošnju histeriju i podizanje barikada, jedva se uspijevši vratiti autom u Zagreb nakon toga.

Detalj kukavičkog povlačenja Ivice Račana koji je obećao održati govor u novoizabranom Hrvatskom saboru, na sjednici na koju je došao Ante Marković, pa se onda uopće nije pojavio u sabornici, da bi kasnije na internom sastanku partijskih zastupnika s Markovićem i njegovom pratnjom grubo prekinuo Nikolu Viskovića koji ga je upozorio da dolazi rat i da treba s premijerom vidjeti kako ga spriječiti, predstavlja fantastičnu mini-studiju Račanovog karaktera i objašnjava zbog čega se i na koji način partija pretvorila u oportunističku opoziciju koja je digla ruke i od Jugoslavije i od Srba iz Hrvatske.

Jednako je upečatljiv i govor samog Ante Markovića u hadezeovskom Saboru koji ga je dočekao hladno, ako ne i s prezirom i dobacivanjima: “Četnici, idite u Beograd”.

Jednako je upečatljiv i govor samog Ante Markovića u hadezeovskom Saboru koji ga je dočekao hladno, ako ne i s prezirom i dobacivanjima: “Četnici, idite u Beograd”. Nakon toga i nakon momenta neugodne pauze, Marković je izrekao epohalne riječi koje su otišle u vjetar, ali ih baš zato vrijedi citirati:

“Osjećam se ponosnim i prosvijećenim pripadnikom hrvatskog naroda, ali nikad me nisu impresionirale zastave, galama i prošlost. Kao liberal, uvijek sam pošteno radio svoj posao vjerujući da rad, rezultati i humanizam predstavljaju jedinu mjeru nečije vrijednosti. Od svojih kritičara razlikujem se po tome što ljubav prema mome narodu ne znači mržnju prema drugima. Dapače, ona za mene ujedno znači i ljubav prema drugim narodima Jugoslavije i cijelog svijeta… Da li je odluka o razdruživanju doista čin transformacije koji sobom nosi ekonomsku efikasnost, izgradnju pravne države, slobodu građana, autonomnu štampu, socijalnu pravdu i demokratski napredak, ili je to jednostrani akt iza kojeg, umjesto privatizacije stoji etatizacija vlasništva, umjesto demokracije stvaranje unitarne države, a umjesto sanacije poduzeća kolaps i stihija?”

Ovo je zapravo bila precizna dijagnoza i anticipacija svega što će uslijediti u Hrvatskoj, ali je time nevjerovatnije, kako je čovjek koji je sve ovo jasno vidio, bio uvjeren da će njegova ekonomska politika učiniti nebitnim nacionalne pokrete.

Tim više je priča o osnivanju Markovićevih Saveza reformskih snaga Jugoslavije, od inicijalne najave pred euforičnom masom na Kozari, preko jednako nestvarnog mitinga u Mostaru, po pljusku, kojeg je vodio Nele Karajlić, pa zatim osnivačke skupštine u Beogradu na koju je uletio Šešelj sa svojim bukačima, a Mirko Kovač dobio u glavu fotoaparat namijenjen glavi Vetona Surroija, pa sve do Zagreba gdje je došao čitav niz uglednih ljudi, ali je bilo jasno da tu nema šire podrške, priča o tragičnom nesporazumu između Ante Markovića i ljudi koji su do kraja vjerovali u jednu ideju i budućnost s jedne strane te onih koji su imali moć nad stvarnošću s druge strane.

Ovaj poraz se na koncu pokazao i na svim onim konferencijama za mir u organizaciji Europske zajednice, na kojima su predstavnici Savezne vlade postajali sve marginaliziraniji, do te mjere da su se morali izboriti i za poziv da budu prisutni uopće.

U knjizi je još mnogo nevjerovatnih i zanimljivih detalja, od susreta prvog nekomunističkog premijera Mađarske Jozsefa Antalla s Markovićem u Subotici, gdje se mađarski premijer postavljao kao patronizirajući domaćin, preko posljednjeg titoistički organiziranog posjeta bugarskog premijera Andreja Lukanova, koji je došao u Niš, upravo na dan konstituiranja prvog višestranačkog Sabora u Hrvatskoj i na dan potresa u Nišu. Zatim nadrealni razgovori u Moskvi, prvo s Gorbačovom, a onda i s Jeljcinom koji je pred gostima iz Jugoslavije na svaki način omalovažavao Gorbačova.

Jednako nadrealan je prizor sa Brijuna gdje se pregovara s predstavnicima Europske zajednice i donosi važan tromjesečni moratorij na procese osamostaljenja Slovenije i Hrvatske te pokušava zaustaviti rat, dok se Stipe Mesić bezbrižno kupa u moru i čudi nervozi s kojom ga traže. Granatiranje Banskih dvora u Zagrebu i reakcija Ante Markovića koji Kadijevićevom ostavkom uvjetuje povratak u Beograd još jedan je bitan detalj.

Ali priča završava dramatično pa tužno Vejnovićevim odlaskom doslovno posljednjim avionom iz, tog časa, mobiliziranog Zagreba, u Beograd, kao jedinog putnika, istim onim avionom koji je iz Beograda dovezao novog hrvatskog premijera Franju Gregurića i nije se niti ugasio na pisti. Zatim konzultacijama s generalom Nikolom Čubrom – oko posljednjeg saveznog proračuna – koji mu lakonski odgovara ‘malo tučemo po Dubrovniku’, odlaskom Ante Markovića sa sjednice za koju su svi znali da je zadnja, a koja se dogodila točno istog datuma kojeg pišem ovaj tekst, tj. 17. prosinca 1991., i na koncu činjenicom da je nakon toga Vejnović ostao izgubljen, nasukan i na plaći još neko vrijeme, dovoljno prisutan na radnom mjestu da čuje kako ga kolege nazivaju ustašom, a potom otpušten i otpisan pismom koje je dobio na adresu.

Ukratko, imamo posla s knjigom punom nevjerovatnih podataka, koja dolazi sa značajnim zakašnjenjem, ali kao knjiga koja popunjava bitnu rupu u informacijama i studijama o raspadu Jugoslavije i koja predstavlja neku vrstu osobnog manifesta i poetskog oproštaja s Jugoslavijom i njenim posljednjim premijerom.

(velikeprice.com/Dragan Markovina)